Latinoamerički boom na ZFF-u
15. listopad
Četiri uzbudljiva naslova koje gledamo u programima ovogodišnjeg ZFF-a stižu iz Latinske Amerike. Karakteriziraju ih beskompromisan stil, svježi redateljski pristupi i zanimljive priče u kojima se autori obračunavaju s prošlošću, ali i budućnošću matičnih zemalja. Dva festivalska i rubno eksperimentalna hita neonskih tonova i sjajnih soundtrackova, Božanska ljubav Gabriela Mascara i Ema Pabla Larraina stižu iz Brazila i Čilea, a dva potencijalna Oskarovca, Monos Alejandra Landesa i Naše majke Césara Díaza na zanimljiv se način suočavaju s ratnim nasljeđem Kolumbije i Gvatemale.
U programu Ponovno s nama gledamo Božansku ljubav (Divine Love), treći film Gabriela Mascara, redatelja Neonskog bika, senzualnog pogleda iza kulisa brazilskog rodea, koji smo gledali na 14. ZFF-u. U Božanskoj ljubavi, distopiji smještenoj u blisku budućnost, Mascaro predstavlja svojevrsni sestrinski svijet Atwoodinoj Sluškinjinoj priči u kojem Brazil više nije svjetska prijestolnica opuštenog života, nogometa i sambe već drive-in ispovijedi, genetskog inženjeringa i hard core kršćanstva. U tom svijetu vjernici popodne sudjeluju u zajedničkim čitanjima neonske biblije, a navečer u grupnom seksu i partyjima koje prati filmski soundtrack s potpisima najzanimljivijih imena s brazilske DJ scene. Kritičari u dovitljivom i senzualnom SF-u u kojem prevladava neonski kolorit čitaju protest vizije budućnosti aktualnog predsjednika Bolsonara.
Filmski srodnik po neonskom ugođaju i fenomenalnom soundtracku (Nicolas Jaar) plesna je melodrama Ema, koju također gledamo u programu Ponovno s nama. Autor je Pablo Larrain, trenutačno najzvučnije ime čileanske kinematografije, redatelj prepoznatljive estetike koji se u svojim filmovima općim mjestima povijesti i biografijama slavnih vraća iz posve neočekivanih perspektiva (Tony Manero, Jackie s Natalie Portman, Neruda koji smo gledali u distribuciji ZFF-a). Ema je sedmi Larrainov film, radnjom smješten u lučki grad Valparaiso gdje žive naslovna junakinja Ema (sjajna Mariana Di Girolamo) i Gaston (Gael Garcia Bernal), bračni par plesača reggaetona koji odnedavno žive odvojene živote. Njih dvoje međusobno se optužuju što su odustali od skrbništva nad posvojenim sinom koji je zbog sklonosti piromaniji i nasilju vraćen u sirotište. Ema je dosad najeksperimentalniji i najzanimljiviji Larrainov film, a kritika ga hvali i zbog portreta junakinje koja je istovremeno divlja, hrabra i neprilagođena, ali ne podilazi postojećim stereotipovima.
S netom osvojenom nagradom za najbolji film BFI London Film Festivala i posebnim priznanjem festivala Sundance, u glavni program ZFF-a stiže kolumbijski kandidat za Oscara Monos, u režiji Alejandra Landesa. Napeti spoj ratnog filma i trilera, Monos nudi uznemirujuću i halucinatornu viziju kaosa rata, u kojemu glavnu riječ vode djeca, zbog čega ga kritičari uspoređuju s Apokalipsom danas i Gospodarom muha. Na vrhu planine, osmero tinejdžerskih gerila-ratnika s puškama budno paze na američku taokinju Doctoru i kravu Shakiru. Danju izvode vojne vježbe, a noću se predaju mladenačkom hedonizmu. Osim što ga svrstavaju u vrhove nezavisnog filma, Monos je doživio uspjeh na kolumbijskom box officeu – ljudi su pohrlili u kina gledati film koji se obračunava s problemom ukorijenjenog rata i nasilja. Redatelj priču djelomično temelji na vlastitim obiteljskim traumama, a kao savjetnika za scenarij uposlio je bivšeg člana specijalne jedinice ogranka FARC-a Wilsona Salazara koji je kasnije dobio jednu od važnih uloga u filmu. Film hvale zbog očaravajućih vizuala za koje je, osim direktora fotografije, Jaspera Wolfa, zaslužna i činjenica da je sniman na nadmorskoj visini od 4300 metara po kiši, magli i hladnoći. Soundtrack potpisuje Mica Levi, poznata kao Micachu (Ispod kože, Jackie).
Srodnom temom – posljedicama dugogodišnjeg građanskog rata u Gvatemali koji je rezultirao etničkim čišćenjem starosjedilačkog stanovništva – bavi se još jedan film iz glavnog ZFF-ovog programa, aktualni belgijski kandidat za Oscara, koprodukcija Belgije, Francuske, Gvatemale, Naše majke u režiji Césara Díaza. Godina je 2018. Cijela je zemlja zaokupljena suđenjima bivšim zapovjednicima u građanskom ratu, a izjave žrtava naviru sa svih strana. Ernesto (Armando Espitia – Heli, 2013.) je mladi forenzički antropolog čiji je posao identificirati tijela poginulih. Jednoga dana, u priči stare svjedokinje on uočava trag koji bi ga mogao odvesti do oca gerilca koji je nestao u ratu. Film je premijerno prikazan na Tjednu kritike u Cannesu gdje je nagrađen Zlatnom kamerom za najbolji debitantski film i nagradom SACD za scenarij.