Karizmatični palestinski redateljski duo, braća Tarzan i Arab Nasser, govori o svom drugom cjelovečernjem ostvarenju, svakodnevici u Gazi te romansi i optimizmu koji ustraju i u nesigurnošću ispunjenoj sredini. Njihov film Gaza Mon Amour je u programu ZFF-a s utorka na srijedu.

razgovarala: Anja Pletikosa

Gaza Mon Amour novo je ostvarenje redateljsko-blizanačkog tandema, braće Tarzana i Araba Nassera, koje je u festivalski neraspoloženoj 2020. godini ostvarilo uistinu lijep festivalski put, od Venecije do Toronta, postavši i palestinskim kandidatom za nominaciju za Oscara.

Gaza je vrlo uzak pojas na kojem se odvijaju izuzetno komplicirane političke igre. Stanovništvo koje se nalazi između službene vlasti, Hamasa kao militantne i nacionalističke organizacije, Izraela i ostalih država u susjedstvu u stalnom je strahu, ali i na rubu opstanka. Politika, rat, migracije i siromaštvo teme su o kojima znamo ponešto. Međutim, središnja priča u filmu temelji se na ljubavi, a o ljubavi u Gazi ne znamo mnogo. Je li zaljubljenost u kontekstu sukoba i nestabilnosti u Gazi tabu?

Naš film priča je o jednostavnim stanovnicima koji žive u kompleksnim uvjetima: pod izraelskom okupacijom, opsadom i stalnom opresijom. No na isti način Gazom upravlja i vlada, koju vodi islamski pokret otpora Hamas, koristeći se opresivnim metodama kako bi osigurala svoj opstanak unatoč očitom nedostatku perspektive. Nastojali smo pokazati kako ljubav i dalje postoji u svim tim okrutnim i neljudskim uvjetima. Jedino nas ljubav motivira da nastavimo sa životom, ona je istinski razlog našeg postojanja.

U vašemu je filmu konkretno zaljubljen šezdesetogodišnji Issa. Parafrazirat ću prethodno pitanje. Je li zaljubljeni 60-godišnjak u tamošnjemu društvu tabu?

Uvjereni smo da ne postoji neko određeno doba za ljubav. Dokle god srce kuca, ljudi mogu voljeti. Stoga smo odabrali upravo ovog čovjeka, idealnog da to i dokaže.

Vaš emotivan, šarmantan protagonist iz mora slučajno izvadi kip Apolona i zbog njega upada u niz nezgodnih situacija. Zašto je baš taj kip toliko problematičan?

Pojavljivanje jednog od glavnih poganskih bogova koji su se u drevno doba štovali na mjestima poput Gaze moglo bi mnogo toga promijeniti u svijesti stanovnika, ne mislite li i vi? Vlada u Gazi prepoznala je da bi antička statua mogla biti isplativa ako je se proda, ali i putem muzejskih institucija otvoriti diplomatske kanale s drugim državama.

U filmu pratimo i niz odnosa između žena. Odakle inspiracija za njih?

Budući da poznajemo sve likove u filmu, oni su nedvojbeno nadahnuti stvarnošću. Sve njihove pozitivne i negativne strane stvarne su, pa tako i kada je riječ o ženama u Gazi. Unatoč tome što je  njihova društvena pozicija različita od one koju imaju muškarci, žene posjeduju veliku snagu i mogu čvrsto upravljati vlastitim životom. Muškarac im nije potreban da ih zaštiti, jer zaštititi se mogu i same, a mogu i nametnuti svoje izbore.

Naposljetku, jedan od sporednih likova pri početku filma kaže da jedva čeka napustiti Gazu, u kojoj ne može biti gore. S druge strane, Issa zna da u Gazi leži njegova budućnost. Na izmaku godine koja nas je sve izazvala, postavit ću pitanje: može li gore i gdje je budućnost?

To ne možemo sa sigurnošću znati, ali kada gledamo u budućnost, moramo zadržati optimizam.