Intervju s redateljicom filma ‘Kuća drugih’, Rusudan Glurjidze, koju uspoređuju s Tarkovskim
18. studeni
Poetična postratna drama kojom vladaju žene, na tragu najvećeg filmskog melankolika Andreja Tarkovskog, priča je o dvije obitelji koje, iako su na strani pobjednika, predstavljaju žrtve rata. Kontekst gruzijskih ratnih devedestih toliko nam je blizak da se čini poput paralelne stvarnosti, a Kuća drugih iznimna je filmska poezija o (ne)mogućnostima da se započnu novi životi u “tuđim kućama”. Razgovarao Nino Kovačić.
Koji je bio početni impuls za stvaranje Kuće drugih?
Priča filma je vrlo osobna za moju generaciju koja je sazrijevala devedesetih godina prošlog stoljeća kada su se u Gruziji vodila dva građanska rata. Zato su pitanja koja postavljam u filmu nama najvažnija nam pitanja. Mi, naši prijatelji i rođaci, svi imamo iste priče i naša je dužnost govoriti o tome, jer mislim da ne možemo pričati ni ljubavne priče, dok prvo ne riješimo devedesete.
U filmu su izuzetno bitni prostor i krajolik, stvari i priroda; gotovo poput protagonista. Zašto se odlučili dati toliki značaj onome što je izvan samih likova?
Odlučila sam se na to jer se priča ne vrti samo oko pojedinačnih likova već i samog sela u kojem žive, pa i gruzijskog društva općenito. Odmah sam osjetila da će mi mjesto snimanja koje je toliko atmosferično postati još jedan protagonist, možda i najvažniji, zbog toga jer sam shvatila da odaje dosta vrlo važnih informacija.
Uz sve nabrojeno, gotovo opservacijski stil evocira filmske atmosfere viđene kod Andreja Tarkovskog i Belle Tarra. Jeste li bili inspirirani njihovim radom?
Da, rasla sam s filmovima Andreja Tarkovskog i on mi je bio jedan od omiljenih redatelja. Prije samog snimanja, kad sam morala predstavljati ovaj projekt, uvijek bih spomenula da se atmosferno želim referirati na Tarkovskog, Tarra ili Angelopoulosa. A pritom, kako smo govorili o devedesetima, moja snimateljica Gorka Gomez Andreu i ja pokušale smo dodatno rekonstruirati tu vizualnost tako da i omjer filmske slike 4:3 dolazi iz kinematografije 20. stoljeća.
Glumačka ekipa je doista posebna. Bilo je lako odlučiti se za njih?
Bio je to prilično dugotrajan casting, koji je trajao oko godinu dana. Sve odrasle glumce sam znala otprije i poštovala njihov rad. Nisam čak ni trebala audicije za njih, ali sam se dugo premišljala. Salome Demiura i Olga Dihovichnaya su mi prijateljice i lako su prihvatile uloge, a Iu Sukhitashvili sam znala iz dosta filmova. S djecom je bilo najteže. Primjerice, Ekaterinu sam odabrala između čak 3000 djevojčica, a dječaka između njih 500. On je ptirom bio naturščik, ali je odradio zaista profesionalno.
Film je sniman u velikoj međunarodnoj koprodukciji, između ostalog i s hrvatskom kućom Embrio Productions. Je li to bio zahtjevan proces?
Zapravo i ne. Španjolska tvrtka Kinoskopik naš je stalni partner na sad već devet projekata, a s Hrvatima je bilo zaista sjajno raditi. Čini mi se da zbog toga jer Baski, Rusi i Hrvati imaju slična iskustva rata, izbjeglica i postratnih trauma, da se ljudi i bolje razumiju. To jest ne mora im se dodatno objašnjavati neke stvari zbog toga jer dijelimo slične boli. Priče i stavovi koje sam slušala i Tbilisiju i Zagrebu ne razlikuju se previše.
Planirate li sa sljedećim filmom zadržati ovakav stil snimanja ili vas zanimaju različiti vizualni pristupi?
Trenutno pišem minimalističku dramu i pokušat ću raditi drukčije, a i zanimaju me različiti žanrovi. No, ovaj vizualni stil je nešto što je moj osobni jezik.