Eva Trobisch: Svatko u mojem filmu može pronaći svoj vlastiti film
19. studeni
Njemačka redateljica Eva Trobisch u svome nas odvažnom i precizno režiranom prvijencu Sve je dobro stavlja u cipele Janne, mlade žene koja odluči prešutjeti da je bila žrtvom silovanja. U povodu hrvatske premijere na 16. ZFF-u donosimo razgovor s filmskom debitanticom koja je svojim diplomskim filmom zasjenila mnoge poznate redatelje osvojivši nagrade na prestižnim festivalima u Locarnu i Münchenu.
razgovarala: Dina Pokrajac
Ono što se dogodi Janne u filmu nikad nije imenovano. Što se zapravo dogodilo?
S pravnog stanovišta u pitanju je silovanje. Ona mu jasno daje do znanja da ne želi, a on svejedno spava s njom. Međutim u tom trenutku nema detektiva pored njih koji bi ispisao protokol događanja. Stoga što to jest uvelike ovisi o dvoje ljudi koji su uključeni u taj proces i ovise jedno o drugom u pokušaju definiranja.
Zašto Janne ne želi koristiti riječ silovanje? Je li lakše nositi se s događajem ako ga okvalificira samo kao loš, pijani seks?
Silovanje je vrlo emotivno nabijena riječ u našem društvu. Ona sa sobom nosi niz atribucija i do u potankosti zadanih stavova o tome kako bi se žrtva trebala osjećati ili reagirati. U pitanju su slike poput – žena je zauvijek traumatizirana, više se ne može seksati i trebala bi optužiti silovatelja kako bi pravda bila ostvarena (često u dugotrajnom sudskom procesu tijekom koje joj se u javnosti postavljaju vrlo intimna pitanja). Janne ne želi poći tim putem i ne može se identificirati s ovim slikama i idejama. Ne vidi samu sebe kao žrtvu i teško joj je Martina doživjeti kao klasičnog predatora kojeg treba strpati u zatvor. Nešto u njoj preispituje zašto bi trebala tom lošem seksu pod utjecajem alkohola koji je trajao svega minutu i pol dati toliko prostora i moći nad njom i njezinim životom. Tu je također i pitanje ponosa – čak i u samom trenutku kada je on fizički nadmoćan nad njom, ona smatra kako je ona moralno nadmoćna. Ona misli: Ok, samo daj, ali ne možeš me povrijediti više nego što vrijeđaš samog sebe: ti si taj koji snosi krivnju zbog svog postupka, ti jadniče. Ti si taj koji imaš problem.
Janne je snažna žena, no ipak odluči prešutiti silovanje. Pokušava li izbjeći osudu okoline ili njezino nijekanje ima veze s našim društvenim normama i “Shiny Happy People” mentalitetom?
Mislim da je odgovor sadržan već u prva dva pitanja. Ipak tu je i jedno vrlo osobno pitanje koje pokušavam postaviti ali na koje nemam odgovor: S jedne strane mislim da je hrabro od nje što odluči kako je njezina vlastita odluka ono što određuje je li povrijeđena ili nije i kako će se s tim nositi. To je čin samoodređenja. S druge strane žene koje pripadaju mojoj generaciji sklone su pobrkati bivanje snažnom s tim stavom Ja mogu podnijeti sve, ništa me ne dira, pokušavajući razviti sliku same sebe koja je iznad izvanjskih okolnosti. No taj stav ih istovremeno tjera da u mnogim situacijama idu preko svojih granica. Mislim da su u pitanju dvije strane jedne istine.
Nisu same stvari te koje nas povrjeđuju, nego naše mišljenje o stvarima. U pitanju je stoička izreka koja jako dobro pristaje Janneinom načinu razmišljanja. Janne je usredotočena na preuzimanje kontrole nad stvarima i ne želi dopustiti da zbog loših stvari koje joj se događaju izgubi svoju sabranost. Je li to povezano s tim što ne želi biti viđena kao žrtva?
Da imam konačni odgovor na ovo pitanje, ne bih snimila ovaj film. Upravo je to dilema koja me preokupira. Je li ovaj način postupanja oslobađajuć i nosi u sebi mogućnost osnaživanja, ili je pak njezino nošenje sa situacijom toksično potiskivanje koje će u konačnici samo proizvesti još veće probleme i to ne samo njoj samoj.
Koju ulogu igra ekonomski faktor, s obzirom da je silovatelj šogor njezina novog šefa?
Apsolutno igra ulogu, ali ne više od ostalih faktora. U pitanju je vrlo osobna i specifična situacija koja se ne odvija u laboratorijskim uvjetima. Ovakve stvari uvijek se događaju u složenim sustavima u kojima je na djelu čitav niz faktora. Primjerice, općeniti stav prema životu, veza u kojoj se osoba nalazi, posao koji obavlja, odgoj i društveni milje … I naravno, to što je upravo bankrotirala i dobije ponudu za posao koji je zanima još je više tjera da se zapita zašto bi se osvrtala na prošlost i pustila da ovaj izolirani događaj stane na put novim životnim prilikama.
Janne kaže svojem silovatelju da “ne želi od toga raditi veliku stvar.” No na kraju njezina tišina i ignoriranje problema uzrokuje njoj samoj i njezinim bližnjima mnogo boli. Je li učinila ispravnu odluku?
Ne razmišljam u terminima dobro ili loše. Pokušavam razmišljati simultano. Razumijem njezino ponašanje i njezine reakcije u svakoj minuti filma. To vrijedi i za sve moje druge likove. Učinila je ono što je mislila da je ispravno i što je mogla učiniti s obzirom na svoju osobnost, emocije i okolnosti. To je ono što mi je bitno. Mislim da često reagiramo prebrzo, tko smo mi da sudimo?
Čini se da je samoodređenje ključno pitanje u filmu. Janne odbija priznati da nema kontrolu nad vlastitim životom i stvarima koje joj se događaju…
Ona definitivno previše kontrolira. Ona je ta koja donosi sve odluke. Ne razgovara s drugima i time im ne daje priliku da reagiraju na situaciju kako bi htjeli i/ili trebali. Ne želim je opravdavati, iako je njezino pravo da se odluči na tišinu. Međutim, primjerice ona odluči koju će ulogu njezin partner Piet odigrati ostavljajući ga u potpunom neznanju i ne dopuštajući mu da išta učini. Također odlučuje i za silovatelja Martina kako će njih dvoje postupiti. Odlučuje da će prihvatiti novi posao i prestati raditi s Pietom u njihovoj zajedničkoj izdavačkoj kući. Odlučuje za svog šefa Roberta kako bi se trebao nositi sa svojom ženom, itd. Mislim da počinje gubiti kontrolu u trenutku kada zatrudni. Njezina racionalnost, intelekt, sloboda volje time su našli svoju granicu: njezino vlastito tijelo. U tom trenutku ona shvati da se krug destrukcije sve više širi i da ona ne može više sama za nj odgovarati (Piet misli da je pobacila njihovo dijete bez da mu je rekla, Martin ima prometnu nesreću), tek tada uspije samu sebe zaustaviti. Kočnice ovog lika koji je stalno u pokretu, u akciji, popuštaju i ona po prvi put miruje i shvaća da ljudi oko nje stradavaju.
Kao što ste u jednom prethodnom intervjuu izjavili, silovanje nikad nije „monokauzalni proces koji se odvija u vakuumu.“
Tako je, u pitanju je sistemsko i kompleksno pitanje, ali istovremeno i veoma privatna stvar za ljude koje pogađa i njihove konkretne životne situacije. Skloni smo davati pojednostavljene i univerzalne odgovore na vrlo specifične situacije. A imati samo jedno rješenje kako bismo se trebali osjećati i ponašati u svim tim vrlo osobnim i specifičnim iskustvima po mom mišljenju ravno je sljedećem oskvrnjivanju žrtve silovanja.
Klasični odnos silovatelj-žrtva potpuno je izvrnut u vašem filmu. Janne sažalijeva Martina i nakon samog čina silovanja ona je ta koja kontrolira situaciju.
Osjećaji i odnosi veoma su složeni i dinamični. Zašto ona ne bi osjećala sažaljenje prema njemu? Zaslužuje li netko tko je učinio nešto pogrešno doživjeti prometnu nesreću? Nije li moguće prezirati nekoga u jednom trenutku i osjećati bliskost u drugom? Kada zajedno sjede u kuglani iznenađuje koliko različitih osjećaja vibrira u sobi. Prezir i intimnost, ponos i zahtijevanje pažnje, odbacivanje i privrženost.
Lik Martina također je lišen stereotipa. Čini se da se iskreno kaje zbog svog postupka. Neke feministice bi vas mogle kritizirati zbog previše benevolentnog portreta silovatelja.
Ne brine me to. Svatko u mojem filmu može pronaći svoj vlastiti film, ovisno o svojoj društvenoj pozadini, kao i vrlo osobnim iskustvima i stavovima. Napisala sam scenarij mnogo prije pokreta #MeToo i ne mislim da je ovaj film i u kojem smislu “tematski”…