Nije daleko dan kada će se na filmskim festivalima prikazivati retrospektive “muškog filma” kao što se to danas, s pravom i učestalo, čini s filmovima redateljica. Rodna simetrija u filmskoj industriji još nije ostvarena u brojkama, no žena u redateljskom stolcu sve je više, kreativno su sve uvjerljivije i moćnije. Pritom jako dobro znamo da je put do vidljivosti bio dug i mukotrpan.

Ledolomke u online-programu ZFF-a dolaze iz zemalja gdje led nije bio tanak: s jedne strane repovi patrijarhata, s druge norme nedemokratskih režima. Ipak, svaka je zemlja iza željezne zavjese, prije rušenja ideološkog zida, imala svoje pionirke, čak i bivša federacija na brdovitom Balkanu. Soja Jovanović, primjerice, režirala je već 1957. svoj jedini i prvi jugoslavenski cjelovečernji film u boji, ekranizaciju romana Pop Ćira i pop Spira Stevana Sremca, pa pobrala hrpu nagrada u Puli. Bosna i Hercegovina dala je takvo povjerenje jednoj ženi, nedavno preminuloj Vesni Ljubić, tek dvadesetak godina poslije, no mnogo prije ostalih republika bivše Jugoslavije: Ljubić je 1980-ih uspjela snimiti čak dva cjelovečernja filma. Dotle su njihove kolegice pod “ruskom čizmom” ostvarile cijele prepoznatljive, a u svijetu nagrađivane opuse: Agnieszka Holland u Poljskoj, Věra Chytilová u Čehoslovačkoj, Márta Mészáros u Mađarskoj, Larisa Šepitko i Kira Muratova u Ukrajini, odnosno SSSR-u, Binka Željaskova u Bugarskoj, Elisabeta Bostan u Rumunjskoj…

Dok se, izazvani milenijskim ženskim valom, maskulinisti svih zemalja ne ujedine i ne krenu u kontraofenzivu, ZFF podsjeća na neke od prvoborkinja istočnoeuropskoga filma.

Diana Nenadić